-Preveo: Slavko K. Šćepanović
Unosimo stvari i oslobađamo kočijaša. Dunja, tako se zvala žena, hoće da me prati. Uzimam jedan od dva krimska hljeba. Krećemo razrovanom ulicom. Nebo tek počinje da se svijetli. Oglašavaju se zvona.
Skrećemo u sokak. Pred nama sedmospratna kuća. Zvonim. Izlaze dvojica u bundama i pod šubarama. Jedan je kresnuo šibicu i direktno osvijetlio moje lice.
– Što želite? –Tek što sam stigla iz Krima i hoću kod svojih.
– Pa ovo je nečuveno. Tek je šest sati izjutra, a žena hoće da provali u kuću! – Ja hoću kod svojih.
– Uspjećete. Ali dođite u devet sati, pa ćemo da pogledamo.
Tu se uključuje služavka, moja pratilja: – Ama što vam je, gospodo, ona ima malu djecu, ko zna otkad ih nije vidjela. Ja ovu ženu dobro poznajem. Ona je poznata i pouzdana ličnost. Pa ovo je njena kuća.
– Svejedno, mi je sada ne smijemo pustiti unutra.
Ja nijesam izdržala: – A ko ste to – vi? – Mi smo kućno obezbjeđenje.
– A ja sam ta i ta, žena svog muža i majka svoje djece. Pustite me unutra, inače ću ja i tako ući.
Napola propuštena, a napola nasilno, ulazim u kuću i penjem se uza stepenice. Služavka dovikuje za mnom: – Srećan susret! Kucam. Vrata stana se otvaraju.
– Spava li Serjoža? Gdje je njegova soba? Istog trenutka vičem sa praga: – Serjoža! To sam ja. Samo što sam stigla. Ima li Vas ovdje, ili nema? Putovala sam tri dana. Donijela sam Vam hljeb. Oprostite što je tvrd. U vozu sam se upoznala sa Pugačovim. Serjoža dragi, jeste li vi živi i zdravi?..
Tog istog dana uveče ja, Serjoža i njegov prijatelj Goljcev putujemo u Krim.
U Koktebelju nas dočekuje đavolska sniježna oluja. More ustalasano, pobijeljelo od pjene. I ogromni bijeli hebovi. Bezgranična fizička i duševna radost Maksa Vološina kad je ugledao Serjožu živog. Pržeći luk na tiganju, glasno je počeo govoriti Serjži i meni o današnjoj, sjutrašnjoj i poslijesjutrašnjoj sudbini Rusije: – A dalje će se, Serjoža, u narednih pet godina, u Rusiji događati to i to... Zapamti moje riječi: teror, građanski rat, ubijanja, straže, hapšenja, divljanje, krv, krv, krv...
Sa Goljcevim sam pošla da kupimo hljeb. Prolazimo pored kafane Otuzi. Na zidovima plakati sa boljševičkim proglasima. Za stolovima sjede dugobradi tatari. Polako piju, štedljivo razgovaraju, odvažno se kreću. Za njih je vrijeme stalo. Proglasi sa plakata užasno bodu u oči. A što je Tatarima stalo do nas? Do naših luksuznih automobila, lenjinskih, trockih, do novorođeng proleterijata, do buržoazije?... Imaju oni svoja imanja, svoje vinograde, svoje brige....
A ja 25. oktobra moram nazad, u Moskvu. Sirota majčica Moskva, čitav front mora da odijeva i obuva. Ne, nas Moskva ne vrijeđa. Više od svega nas zbunjuju novine na rozom papiru. Boljševici govore da oni ne žele da prolivaju krv. Oni gledaju svoga posla.
(Nastaviće se)
Spor o pušenju
Ponovo sam u vagonu. U vazduhu, nad mojom glavom, vise tri riječi: buržuji, oficiri i krvopije. U Rusiji je mlada revolucija, a u Francuskoj stara, ustajala. I gospodari i narod imaju istu, rusku, kožu. U kupeu, preko puta mene, drijema gojazni, dobroćudni saputnikk i kaže: – Vi ste, vjerovatno, Moskovljanka? Kod nas na jugu takvih tipova nema. Gospođa, a puši! Ono, svi ljudi i žene su ravnopravni, ali, ipak, nije prirodno da sve gospođe puše. To ni za njih nije dobro. I glas im od duvanskog dima grubi, gubi nježnost. Muškarcima je neprijatan zadah dima iz ženskih usta. Što Vi o tome mislite, gospođo? – Vi ste, naravno, u pravu. Pušenje je samo ružna i štetna navika.